Zašto sam protiv Muzeja fotografije?

I prije ove izložbe, smatrao sam da Hrvatska NE zaslužuje Muzej fotografije. Ne zato što to ne zaslužuje sama fotografija kao umjetnički rad, već zato jer bi to bila još jedna samodovoljna uhljebnička institucija u kojoj bi radile osobe koje ne žele dijalog s okolinom, već bi selektirale hrvatsku fotografsku stvarnost po svojim kriterijima. Nakon posjeta ovoj izložbi, moj stav je – još čvršći.

Ništa ne razumijem!

Analizirao sam dvije kartice teksta na stranici MSU (http://www.msu.hr/dogadanja/atd-dijalozi-fotoarhiv-feat-muzej-fotografije-okidaci/1624.html) koje prate izložbu – više puta prije posjeta izložbi, te više puta i nakon toga. I samo mogu reći ono što sam stavio u naslov ovog poglavlja: Ništa ne razumijem! Skoro svaka rečenica, umjesto da mi objasni ideju izložbe, inicirala mi je nove nedoumice i nametala pitanja bez odgovora.

Idemo konkretno:

CITAT …poziva umjetnike, kustose i kustoske kolektive da se kritički osvrnu odnosno reagiraju na muzejski fundus…

KOMENTAR: KAKO POZIVA (da pišu mailove, zovu telefonom, pišu u knjigu utisaka koje nema…)? KAKO DA POZVANI REAGIRAJU (pismeno, usmeno, uzdahom…)? KOJI MUZEJSKI FUNDUS?! Gdje ga možemo vidjeti kao slike i /li popis!?

CITAT …na konceptualnoj razini preispituje paradigmu fotografske baštine, fotografskih ateljea i ostavština te problematizira temeljno pitanje gdje prestaje i gdje počinje naša briga o fotografskim ostavštinama…  

KOMENTAR: KOJIM OSTAVŠTINAMA? OSTAVŠTINAMA AUTORA KOJI SU NA IZLOŽBI (pa da vjerujemo autoricama da su to vrijedne ostavštine, a ne možemo ih nigdje vidjeti)? OSTAVŠTINE AUTORA ROĐENIH 1988. I(LI) NEPOZNATIH JAVNOSTI JEDNAKOVRIJEDNIH OSTAVŠTINI TOŠE DAPCA?

CITAT … U izložbenom prostoru MSU … će biti izloženi naoko efemerni predmeti iz nekih od značajnijih fotografskih atelijera druge polovice 20. stoljeća…

KOMENTAR: Simbolično izlaganje nekoliko kad(ic)a za razvijanje fotografija bilo bi sasvim dovoljno za ilustraciju željenog, ali NJIHOVO BESKONAČNO PONAVLJANJE (po nekoliko kada uz svako autorsko ime) UZ ISTOVREMENO IZLAGANJE SAMO PO JEDNE(!) NJIHOVE FOTOGRAFIJE (skenirani originali?) PRESKROMNOG FORMATA A5 (?!), ZAISTA JE PREVIŠE. Uz ogromnu prazninu zidova! Koji su to uopće atelieri osoba koje su na izložbi (osim Toše Dapca)? To sve bi trebali biti  ZNAČAJNI FOTOGRAFSKI ATELIERI DRUGE POLOVICE 20. STOLJEĆA (uključujući osobu rođenu 1988….)?

CITAT … Naglasak na suradnji i razmjeni različitih znanja posredno otvara pitanje potrebe nacionalnog muzeja fotografije…

KOMENTAR: Središnje mjesto zadnje prostorije izložbe zauzima podest na kojem je postavljen elaborat (manifest?!)  s naslovom: Prijedlog za srednjoročni plan rada fotografske sekcije ULUPUH-a: Osnivanje Nacionalnog muzeja fotografije  (Petar Dabac, svibanj 1986.). Ovo bi trebao biti (dodatni?) DOKAZ da potreba za muzejom fotografije postoji već  godinama (40g) i da je krajnje vrijeme da se on ustanovi?! Ma dajte molim vas! Šteta da taj manifest nije moguće pročitati.

CITAT …Uglavnom se radi o autorima čiji se fotografije nalaze u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti, čime se na određeni način postavlja pitanje o čuvanju njihovih cjelovitih opusa te brizi o ostavštinama, osobnim dokumentima i ateljeima…

Nepoznat je način (kriteriji) kako su (godinama) birani autori (radovi) za fundus fotografije MSU (ponavljam: nemoguć je čak i uvid u zbirku MSU tj. popis imena i radova na internetu), No, u ovom izboru za izložbu, IMA SKORO 40% IMENA KOJA NISU U FUNDUSU MSU! Ostavština svih tih „ateljea“ upitna je na puno načina, jednako kao i načini (potrebe?) njihovog čuvanja.

O izložbi 

Da se odmah razumijemo. Priznajem da sam zavidan (i ogorčen) zbog načina kako institucije troše novac na kulturu (kao i u slučaju ove izložbe) već više od 30 godina koliko paralelno i intenzivno radim (i uglavnom sam financiram) vlastite projekte. Nesrazmjer lakog financiranja institucionalnih programa s jedne strane i problematičnog (tankog) financiranja autora (naročito samostalnih umjetnika!), lako je dokaziv (samo kad bi netko iz sustava imao hrabrosti razgovarati o tome).

Izložbu je postavila Draženka Jalšić Ernečić uz suradnju Belle Rupene.

Izložba je najavljena kao dio programa Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac i programa MSU: OKIDAČI (?!). Iskreno sam se poveselio da je konačno završilo dugogodišnje bacanje novaca na Dane Arhiva Tošo Dabac u kojima je najveći hrvatski fotograf iskorišten za dubiozne nekoherentne aktivnosti brojnih fotografskih imena (koje mu nisu ni do gležnja), koje su samo zamaglile njegov značaj. Po mojim informacijama, Dani ATD-a trajali su 2007.-2021., obzirom da to nije nigdje na internetu jasno navedeno. Ovaj nastavak ozbiljno me zabrinuo…

Kako je došlo do selekcije autora na izložbi koje nisu u fundusu MSU? Provjerio sam jednostavno. Upisao sam u internetsku tražilicu ime „Draženka Jalšić Ernečić“ + (svako pojedinačno) ime tih autora i odmah dobio brojne internetske poveznice kroz njihove zajedničke suradnje, izložbe, tekstove, radna mjesta i druženja. Tako-lako…

Što radi fotografija Vlaste Delimar na ovoj (FOTOGRAFSKOJ) izložbi?! Hoću li konačno čuti od povjesničara umjetnosti gdje je granica između umjetnika koji koriste (i) fotografiju i fotografa? Bilo bi vrijeme.

Što nam znače izloženi obiteljski arhivi?! Kakve su autorske poveznice osoba koje imaju isto prezime (i rodbinski su povezani) potpuno je nejasno. Ovom izložbom nismo dobili niti jedan argument za podržati taj sustav obiteljskih arhiva (ma što to značilo, obzirom da nema objašnjenja): Tošo Dabac&Pero Dabac, Saša Ćetković&Jozo Ćetković, Goran Vranić&Nino Vranić&Josip Vranić, Slavka Pavić&Milan Pavić?! Apeliranje na društvenu brigu o svim fotografskim ostavštinama (neovisno kako se sami autori brinu o svojim arhivima!?) otvara nove Sizifove poslove institucija koje bi trebali platiti mi, a selektirat će netko po svojim kriterijima. Jednako kao što je izabrana i ova grupa autora izvan fundusa MSU.

Tko će odrediti značaj fotografskih autorskih arhiva? Svi će reći: struka. Koja struka? U Muzeju za umjetnost i obrt održana je 2009. godine iznimno velika retrospektivna izložba fotografija Andrije Orlića (1914-2002.), dugogodišnjeg ambicioznog amatera, koji je u svom radnom vijeku radio na administrativnim poslovima u bolničkim institucijama. Izložba je bila rezultat donacije njegovog arhiva (po smrti autora) od strane njegove obitelji 2002. godine. Izložba je bila kasnije izlagana i u drugim izložbenim prostorima Hrvatske. Na cijeloj izložbi ima tri (3) pristojnije fotografije. Treba li tom (i takvim) arhivu dati toliku pažnju? Ako sad kažem da ga nije ni trebalo prihvatiti ili mu bar nije trebalo dati takvu pažnju, hoće li mi se netko argumentirano suprotstaviti?

O Muzeju fotografije

Postavljam par predpitanja. Tko su potencijalne osobe koje bi mogle postati ravnatelji takve institucije? Tko će uzeti najznačajnije radove (koji su to?!) iz zbirki MUO, MSU, NMMU, … i staviti ih u taj Muzej fotografije? I koji bi to bili čudesni etaloni za mjerenje značaja fotografa koji bi se uvrstili u budući Muzej fotografije?!

No, u kojem bih slučaju (možda i) bio za Muzej fotografije? Samo uz slijedeće predradnje (minimalno 3 godine prije početka priprema za osnivanja muzeja):

• Stručna kritička analiza svih fotografskih izložbi u RH (u zadnjih 30 godina) potencijalnih kandidata za uvrštavanje u muzej (npr. već godinama interesantan izbor fotografskih izložbi u NMMU i njegovoj Galeriji Josip Račić)
• Stručna kritička analiza svih fotografskih kataloga i monografija izdanih u RH (u zadnjih 30 godina) potencijalnih kandidata za uvrštavanje u muzej
• Prethodna analiza svih zbirki i stalnih postava fotografije muzejskih institucija uz stručne razgovore s njihovim kustosima zaduženim za zbirke i postave (koji su već davno MORALI napisati stručna obrazloženja o tim izabranim autorima za stručnu i širu javnost!)
• kritička analiza biografija autora (izložba u inozemstvu često je izložba na četvrtom katu ne-galerijske institucije), koja će odmah dovesti do preispitivanja i stavova struke (pa možda i otpadne neki liebling)
• preispitivanje vrijednosti radova pojedinih autora u kontekstu internacionalnih kriterija i postignuća (npr. zanemariti brojne uspjehe na bezbrojnim nevažnim natječajima…)
• objektivno valoriziranje stvaralaštva u smislu stvarno postignutog, a ne onog što se kustosima sviđa
• valorizirati kontinuitet umjetničkog rada, a ne uzdizati radove osoba koji su davno nešto značile (ako su?), a koji ne stvaraju išta značajno već desetljećima!
• upoznavanje s radovima SVIH potencijalnih autora (koji bi konkurirali), na način da se direktno upoznaju s arhivom svakog autora (začuđujuća redovita pojava u HR, stvaranje je mišljenja o nekom bez da se vidi njegov rad!)
• redovito održavati kontakte sa stručnim osobama koje imaju suprotno mišljenje od njih (vrijedi za razna područja od kulturnih institucija do političkih)

Zaključak: MISSION IMPOSSIBLE!

Jednom sam već dao prijedlog: napravite selekciju od 100 fotografa, dajte im svakom jednak prostor (npr. vertikalni panoi 2mx1m),  neka sami izaberu (npr.) 60 fotografija – svojih najznačajnijih radova i neka sami napišu svoju biografiju. Dakle, to je više od (npr.) 60 formata A5 (!) po autoru, a za takvu izložbu treba (samo) 2 dužna metra po jednom fotografu! Za 100 fotografa to je (samo) 200 dužnih metara.

Zatim neka povjesničari umjetnosti (naravno, incl. svi kustosi za fotografiju) javno napišu valorizaciju tih radova i javno izaberu svoju rang-listu! Takva izložba meritorno će pokazati koliko se mišljenje struke međusobno podudara na veliko veselje fotografa i publike.

The End

Kao komentar (vlastite) izložbe, autorica Draženka Jalšić Ernečić postavlja pitanje svih pitanja: Gdje je mjesto fotografije u našim životima? Pitanje je postavljeno, ali nakon ove izložbe, odgovor je: Mjesto fotografije sve je dalje od nas. Milijarde snimaka dnevno, zagađuju (ne samo) internetski prostor (naročito kroz društvene mreže), a „struka“ kaska i nikako da stigne nešto mudro reći…

Za kraj, u skladu naziva „ATD dijalozi: ….“ p(r)ozivam autorice izložbe (i druge) da organiziraju stvarni dijalog: okrugli stol o hrvatskoj fotografiji. Još za vrijeme trajanja izložbe…

Damir Fabijanić