Već čekam prvog brzopletog dušebrižnika koji će žurno skočiti i povezati ovaj naslov s balvan revolucijom ili podudarnošću s proslavom Dana Oluje, te alarmirati javnost o tome. Odgovaram odmah i na njihovo (vjerojatno) pitanje: gdje si bio ’91.?
Bio sam u Dubrovniku, u prosincu 1991. snimao sam tada ugroženu nacionalnu baštinu (svjetski zaštićenu pod UNESCO-m). Nastavio sam u slijedećoj godini ponovo u Dubrovniku (dvaput), a i širom Hrvatske. Nakon rata, nastavio sam sa snimanjem nacionalne (ponajviše graditeljske) baštine Hrvatske i objavio brojne knjige o tome.
Od 1992. godine (točnije 23.1.1992., datum prve hrvatske izložbe u inozemstvu nakon njenog političkog priznanja) započeo sam sa serijom svjetskih izložbi o našoj vrijednoj baštini.
Zbog svega toga, do prije koju godinu, bio sam ponosan kako značajno doprinosim ovom društvu i njegovoj kulturnoj sceni. Dok nisam shvatio u kolikoj sam u zabludi.
Novac (ni)je cilj?
Strijelac Miran Maričić (27) osvojio je broncu u finalu zračne puške na deset metara. Po novom pravilniku Ministarstva turizma i sporta za olimpijsku brončanu medalju dobit će 18.500 eura.
Hrvatska je jedna od rijetkih država koja daje trajnu stimulaciju svojim osvajačima medalja, kako sportašima tako i trenerima. Sportaši dobivaju naknadu u vrijednosti od 40 do 100 posto prosječne hrvatske neto plaće od 45. godine, a treneri od 55. godine. Koliki će biti iznos naknade, određuje se prema broju osvojenih medalja te natjecanjima na kojima su osvojene. Dakle, Maričić će nakon 45. godine primati minimalno 40 posto neto prosječne hrvatske plaće.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv nagrađivanja MM-a, nemam ništa protiv ijednog uspješnog sportaša, koji treniraju i odriču se puno toga, ljubomoran sam tek na Zakon o sportu koji je napravljen za takve. Točnije, na onaj dio o nagrađivanju.
Citirane rečenice o nagrađivanju su s portala INDEX, a u skladu su sa Zakonom o sportu donesenom 1.1.2023.
Uz tekst je priložena i anketa:
ANKETA INDEX (14.910 glasova)
Hrvatski osvajači medalja dobivaju:
Premalo novca za svoje uspjehe 54%
Taman tolike nagrade kolike zaslužuju 31%
Previsoke nagrade 15%
Glas javnosti očito potpuno podržava financijsko nagrađivanje sportaša, te država i narod misle jednako.
Paradoksalna je ta situacija da se u našem sportu najvažniji nacionalni uspjesi pojedinaca vežu uz neizreciva obiteljska odricanja i tvrdoglavost roditelja-trenera i roditelja-financijera (Kostelići, tenisači,…) i ustrajnosti samih sportaša, njihovih sinova i kćeri. Srećom za sportaše, ako ipak internacionalno uspiju, vraća im se uloženo, a onda (jasno) i država voli počastiti pobjednike.
Kultura, znanost… i ostali bakrači
Što je s kulturom, znanošću,…? Ništa. Financijska podrška umjetnicima i znanstvenicima za vrijeme aktivnog stvaranja, njihove mirovine, pojedinačne nagrade, …, beznačajne su i točnije rečeno, SRAMOTNE, ispod ljudskog dostojanstva.
Ne mogu suditi o znanosti iz vlastitih spoznaja (osim čitanjem medijski atraktivnih sveučilišnih i znanstvenih titula političara), ali tragedija hrvatske kulture dobro mi je poznata.
Kao i u sportu, vrlo je ilustrativna situacija upravo onih koji su samostalci na egzistencijalnoj vjetrometini. Stalno se obećava novi Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, ali od toga svega – ništa! Stalnim korekcijama ne donosi se ništa bitno novo, tek se nedavno nakon 13 godina (!?) vratio mizerni koeficijent (bitan za doprinose i buduću mirovinu), smanjen s 1,2 na 0,8 u Sanaderovo doba da umjetnici svojim odricanjem pomognu društvu u teškoj situaciji. O sustavu nekakvih nagrada u tom zakonu nema niti slova.
Kultura i(li) sport?
Nemam ništa protiv nagrađivanja sportaša. No, bilo bi mi puno lakše da država prizna evidentno: KULTURA NAS (STVARNO) UOPĆE NE ZANIMA! Tad bi se konačno demistificirale sve floskule oko tobožnje brige o (samostalnim) umjetnicima.
Naravno, oni to neće reći. I sve će ostati na pohvalama sujetnim umjetnicima, povremenim medijskim nastupima, …, kikirikiju i košticama za umjetnike. Budalama-umjetnicima (i drugima u takvom statusu…) to je ionako – sasvim dovoljno. Potpuna razjedinjenost te nekoherentne grupe samostalaca dugogodišnji je hendikep za rješavanje tih problema.
Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za travanj 2024. iznosila je 1 323 eura. Dakle, mladi će strijelac ovom medaljom dobivati (i da ništa više ne osvoji) 529,2 € od svoje 45. godine.
Po svim komentarima u javnosti u vezi koeficijenta samostalnih umjetnika, glas javnosti potpuno podržava minimalno nagrađivanje (samostalnih) umjetnika, te država i narod misle jednako.
Kao samoprozvani predstavnik (samostalnih) umjetnika
Od vlastitih značajnih postignuća (za koje sam u desetljećima stvaranja naivno mislio da su značajne za ovu zemlju) nabrojat ću samo 3 (od puno više relevantnih) kao ilustraciju:
- Prva hrvatska izložba nakon političkog priznanja Hrvatske 23.1.1992. (Dubrovnik, patrimonio de la humanidad Madrid, Centro cultural de la villa); organizirano od strane domaćina na inicijativu privatnih osoba iz HR, sam sam financirao izloške
- Izložba povodom pristupanja Hrvatske EU 2013. (Welcome Croatia, paralelno Espace Léopold, Bruxelles i Europski parlament (atrij), Strassbourg); realizirao gratis po narudžbi EU, uz suglasnost MVEP
- Izložba povodom predsjedanja HE Vijećem EU 2020.(The Squares, Europa Building, Bruxelles); realizirano s MVEP
Za sve ovo nisam dobio (niti ću dobiti) – ništa. Neću dobiti nikakav dodatak mirovini (mirovina mi je inače manja od buduće naknade mladog strijelca koju će dobivati već od svoje 45. godine!), pa čak ni službeno priznanje da su ova tri podatka igdje oficijelno evidentirana, a da to ne moram stalno ponavljati kao papagaj.
Istina, dobivam nekakav mjesečni dodatak zaslužnim umjetnicima (proizvoljno odabrani iznos za kojeg se nigdje na internetu ne može pronaći kako se i po kojim kriterijima dodjeljuje) koji trenutno iznosi 103,64 € (sjeda na tekući račun uz obrazloženje OSTALA PRIMANJA KOJA NISU IZUZETA IZ OVRHE MINISTARSTVO KULTURE I MEDIJA -SREDSTVA ZA ISPLA.PL.S RAČ.DR H)
Istovremeno, zakonski potkrijepljeno, samo novčana nagrada mladog strijelca za brončanu medalju iznosi mojih 37 mjesečnih mirovina (koliko ću dobiti u 3 godine i 1 mjesec) ili 178,5 mjesečnih dodataka zaslužnim umjetnicima (koji ću dobivati skoro 15 godina, ako doživim).
Jedina novčana nagrada koju sam dobio u životu bila je Vjesnikova nagrada „Josip Račić“ za najbolju izložbu u Hrvatskoj 1998. Nevažno je spomenuti iznos.
A što je s puškom?
I za kraj, vratimo se naslovu… Zaista, očito je vrijeme za uzeti pušku u svoje ruke. Šteta je samo što je to vrijeme, barem za mene, nepovratno prošlo. Ni teoretski se neću moći kandidirati za slijedeću olimpijadu u bilo kojoj disciplini gađanja puškom.
Damir Fabijanić
P.s. Ideju za naslov posudio sam od prijatelja.