U ovom tekstu neće biti citiran Roland Barthes, sorry… Jednostavno mislim da se može napisati bar jedan tekst o fotografiji i bez RB. O hrvatskoj fotografskoj sceni (sa i bez jugo okvira), na drugačiji način, okom fotografa.
Prije par godina Brane Kovič, poznati slovenski teoretičar fotografije, započeo je predavanje u MSU tezom kako je francuski jezik puno bolji za opisivanje fotografije od engleskog jezika (!?). Gotovo u šoku, osvrnuo sam se oko sebe, gledajući kome on to govori i procijenivši da je malo pretjerao s previsoko pretpostavljenim nivoom recipijenata (sportski rečeno – postavio je letvicu previsoko), prizemljio sam stvar pitanjem da li osoba koja piše o fotografiji MORA poznavati (i više od) osnove fotografije? Kratko i jasno, rekao je – DA. Zadovoljno sam se nasmiješio i sjeo.
KAKAV JE TO SAD UVOD?
John Szarkowski, legendarni kustos MOMA-e, u svom mini remek djelu Looking at Photographs (1974), opisao je dječji jednostavnim riječima 100 izabranih djela iz zbirke. Tekst naravno nije za djecu, već za sve ljubitelje fotografije kojima je takvim rječnikom želio objasniti ljepotu i jednostavnost pravih umjetničkih djela.
U malom selu zvanom Hrvatska, manjem od mnogih europskih gradova, povjesničarima umjetnosti (zapravo, općenito možemo reći – kritičarima) davno se dogodila fotografija. Onako usput, između pisanja tekstova o slikaru „ST“ i kiparu „PP“. Puno kasnije, sve je dodatno nekontrolirano eskaliralo pojavom digitalne fotografije, ali to već nije naša tema (trenutno).
U sredini gdje je pojam umjetnička fotografija uveden da se odvoje fotografi-zanatlije (za osobne dokumente) od ovih drugih, polako se uvriježilo da je etalon te umjetničke fotografije upravo crno-bijela fotografija – npr. portret (a, zapravo, preferiramo akt, molim!).
I – to je to!
U opisu klasičnih (statičkih) fotografskih motiva nikad nije bilo problema. Tek je foto-žurnalizam i moderna fotografija unijela kreativne elemente koje je trebalo (i) tehnički shvatiti. Pa kad se govori o neoštrini na fotografiji, da se zna da recimo postoje neoštrine zbog:
- lošeg izoštravanja (greška),
- slučajnog pomicanja fotoaparata (greška),
- pomicanja fotoaparata namjerno (kreativno sredstvo),
- nekontroliranog pomicanja objekta snimanja (greška),
- kontroliranog pomicanja objekta snimanja (kreativno
sredstvo)
No, … zna li se?
PRAVI UVOD: PRIČA O CRNOM OKVIRU
Valjda je samo Maljevičev crni kvadrat više spominjan na našoj umjetničkoj sceni od famoznog crnog okvira na crnobijelim fotografijama. I dan danas bih se kladio da 99% ljudi uopće ne zna od čega je točno taj crni okvir koji obrubljuje te crno-bijele fotografske pravokutnike ili kvadrate (znate li i tu razliku?).
Dakle, dragi moji, taj crni obrub (i u toj crnini ponekad ipak vidljivim tragom perforacije koja je služila da se preko zupčanika premotava taj 35mm film, službene oznake 135) dobio je svoj pravi smisao 1959. godine, izlaskom na tržište legendarnog fotoaparata Nikon F. Taj SLR (single-lens reflected), jednooki refleksni aparat , koji je prvi put u povijesti fotoaparata imao u tražilu 100% identičnu sliku onoj koja ostaje zabilježena i na filmu, upravo je zbog toga (i drugih tehničkih karakteristika) doživio nevjerojatnu popularnost. Dakle, upravo tada, potpuna kontrola kadra je rođena.
NAMA U FUŠU, UMJETNOST ZA DUŠU
(NAMA = NArodni (robni) MAgazin u Ilici i drugdje po Zagrebu)
Nakon što smo riješili uvodni dio, krenimo na hrvatsku fotografsku scenu, jugoslavenske pozornice osamdesetih.
Dok su se Richardi Avedoni, Irvinzi Penni i ostali svjetski foto-šljakeri, komercijalno prostituirali za npr. Vogue (pa su par desetljeća kasnije ti isti radovi završili u stalnom postavu MOMA-e), naše su fotografske vedete skrivečki šljakale za Namin katalog (nemojte naglas, da se ne sazna…), a u slobodno vrijeme stvarali čistu umjetnost. Zasadilo se sjeme umjetničke fotografije rezervirane za slobodno vrijeme, za meditiranje, za inspiraciju… Ostalo se (potiho, da nitko ne sazna) radi (i) komercijalni fuš. I tako nekako do danas. Iako nam nema više takve NAME…
GDJE JE UMJETNIČKA FOTOGRAFIJA? U TISKU.
Umjetnička fotografija (i tad i danas) živila je jednim dijelom u prostoru tog slobodnog, nekomercijalnog vremena (i cijenila se i tada), a ona druga (komercijalnija, tada široko cijenjena među mladima, a danas od kunsthistoričara uzdignuta u kultne visine idolopoklonstva) postojala je isključivo u tiskanim medijima slobodnije forme.
Kako je dnevni tisak bio strogo kontrolirana komunistička oficijelna (jednosmjerna) komunikacija, u kojoj bi objava kvalitetnih (modernih?) fotografija bilo bespotrebno trošenje resursa, časopisi za mlade (omladinski) bili su mjesto iskušavanja tolerancije vlasti. Iako se (u to doba) nisu dirali bitni postulati partije, gledalo se kroz prste. Polet i Studentski list, postali su (nehotično) rasadišta generacije fotografa, a preuzeli su ih i časopisi poput Starta i Danasa, vjesnici novog vremena, koje će kasnije (potpuno neočekivano) ugasiti veliki dio te iste kreativnosti. No, o tom kasnije…
U međuprostoru su ostali izuzeci poput časopisa Komunist, pamfleta komunističke partije, koji je na uvodnim stranicama, sasvim neobično, objavljivao slobodne teme na odličnim fotografijama koje su zauzimale cijelu naslovnicu (uz interesantne glavne naslove povezane s fotografijama).
Posebnu priču priča Start, sadržajno i tematski značajan, ali zapravo često precijenjeni časopis. Unatoč svojim idejnim i grafičkim iskoracima, nikad nije dosegao kvalitetu u kolor tisku koja se očekivala od njega, a koju je toliko godina najavljivao (promovirao) i imao kvalitetnu tehničku podlogu (offset rotaciju). Kad ga danas gledate, ne vjerujete da je to onaj Start iz našeg doba i našeg sjećanja. No, svojim je konceptom socijalističkog Playboya, postao perjanica izdavačke kuće VJESNIK i kreator javnog mijenja. Sakupio je brojne odlične suradnike (npr. Vera Horvat Pintarić, …), no i blefere, imao impresivnu nakladu (500-ti broj, iz 1988.g. tiskan je u 113.221 primjerak!), odrađivao zadane teme (intervjui s uspješnim socijalističkim direktorima), kupovao inozemne i bio preteča glamour tiska.
Danas je započeo kao mali Start. Kasnije je postao ambiciozniji, prevladavao je tekst i imao je amblematske naslovnice, najprije pod apsolutnim pokroviteljstvom Mirka Ilića, a kasnije su ih zajednički meko okidali Posavec&Vesović. Za razliku od nekih unutarnjih autorskih (uglavnom CB fotografija), naslovnice Danasa danas nam izgledaju poput znanstveno-fantastičnih filmova sredine 20-tog stoljeća. Kuriozitet je svakako bila stalna fotografska rubrika Povećalo Vicana Vicanovića (srpskog fotografa koji je nepoznatom logikom harao na ovim domaćim prostorima i pri tom ostvario i monografska ostvarenja kao foto-monografija Franjo Tuđman, Globus 1991.) koja je doživjela i samo gašenje Danasa (broj 462, 25.12.1990.).
FOTOGRAFIJE PANDORINE KUTIJE…
Vratili smo se s prvomajskih praznika, tog četvrtog maja 1980. g. kad je objavljen proglas Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u ime SK SKJ i Predsjedništva, da je toga dana u 15.05h umro drug Tito. Tada, sat i pol kasnije, u tijeku je bila nogometna utakmica Hajduk-Crvena zvezda na poljudskom stadionu. Prekinuta je objavom te vijesti, a slike uplakanih igrača i sudaca na splitskom travnjaku, kao i gromoglasna pjesma cijelog stadiona Druže Tito, mi ti se kunemo… ostala je svima u pamćenju. Na razne načine. Krenula je nova era.
Tako je međašna fotografija početka 80-tih, postala fotografija koju autor (Radiša Mladenović, sportski fotograf) nije mogao ni slutiti da će ju snimiti tog dana, u tom zaustavljenom vremenskom trenutku.
Točno desetljeće kasnije (13. svibnja 1990.) Bobanovim skok-udarcem na milicajca na utakmici Dinamo-Crvena zvezda (fotograf Renato Branđolica), povučena je nevjerojatna paralela simbolike.
Time je prva, poljudska, fotografija postala simbolom početka raspada, a druga, maksimirska, simbolom završetka razdoblja dezintegracije Jugoslavije, gotovo u dan točnom razmaku – toj dekadi osamdesetih.
Kao što se to dogodi kod najznačajnijih fotografija (najčešće foto-žurnalističkih), one su često rezultat slučajnosti (ali i prisebnosti). One ne moraju imati ni pravi kadar, ni tehničko savršenstvo, one, jednostavno, stalnim ponovljenim gledanjima i prolazom vremena, postaju sve bolje…
IZBOR & IMENA
Odmah da raščistimo. Moj stav: nema Poletove fotografije! Bilo je samo Poletovih fotografa, odličnih, srednjih i lošijih. Bio je i Goran Trbuljak, grafički urednik, koji je samozatajno bježao od te uloge (istina, bilo je i drugih zaslužnih…), koji je od tih fotografa različitih nivoa, izvukao najbolje i posložio na stranice legende (Poleta). No, evidentna je činjenica da je njegovim odlaskom 1981., Polet postao nešto sasvim drugo. To je moj stav.
Istina, bio je i časopis New Musical Express kao uzor pristupu fotografiji. Bio je i Studentski list koji je bio sličan (isti?). Bila su takva vremena kad se to nosilo i ne treba nitko, toliko godina poslije, naknadno pričati o (prethodnom) konceptu i jasnoj viziji. A time nimalo nije umanjen značaj te fotografije, baš obrnuto. No, uostalom, tko se neće s tim složiti, neka pogleda neke od tih fotografa danas ili barem iz današnje perspektive. Ima ih odličnih, srednjih i lošijih…
Nije lako s imenima. Uvijek se netko izostavi, a netko (zabunom?) nepotrebno uvrsti. Neki su tu jer su objektivni dio vremena, neki jer su mi posebni, neki… Nećemo baš o svima koji su na izložbi, ali krenimo.
Ivo Eterović bio je režimski fotograf. Kratko i jasno, oprostite. Snimao je Njihove dane (monografija Njihovi dani, Tito i Jovanka), velebne monografije jugoslovenskih gradova, slobodno raspolagao Ratnim vazduhoplovstvom Jugoslavenske narodne armije kao svojim osobnim letjelicama… I producirao ne baš dobru fotografiju. No na Titovom sprovodu uhvatio je Pertinijevu ruku na oproštaju.
Tih je osamdesetih Mladen Tudor, na našu žalost, već (pre)malo bio javno aktivan, ali on je osoba takvog rafiniranog pogleda i ruke koja zaslužuje svoje mjesto u svakom izboru.
Tek je jedna fotografija Nenada Gattina kronološki ušla u izbor. U kontekstu crno-bijelih monografija tiskanih u bakrotisku u kojim je punio monografske serijale u prethodnom razdoblju (uz veliku pomoć svog asistenta i prijatelja Vinka Nikolića), definitivno su mu jači motivi apstraktne arhitekture od neprimjerenih predphotoshopovskih oblaka na nebu totala šibenske katedrale.
Josip Klarica poseban je autor, aktivniji u desetljeću prije, ali i dalje jednakog stava, uporan u svojoj svevremenosti, kao da dolazi od nekud drugdje. Iz Praga? Njegov stol mrtve prirode paše uz Maksimir i sve sumaglice svijeta.
Neoromantičarka fotografskog izraza, Zlata Vucelić, također je neizostavno ime vezano za naš terroir. Ponekad možda pretjerano ushićena, ali dosljedno posebna i virulentna.
Marija Braut, puno je htjela nadoknaditi u svojoj kasno otkrivenoj znatiželji. U (ne)kontroli te znatiželje i bujice ekstrovertiranosti, ulazila je u mnoštvo tema, ljudi, krajeva… To nikad nisu bili projekti, tek temperamentno poslagani listovi reprodukcija posebnih cjelina. I ovaj Dubrovnik u izboru bit će drugačiji. Poznata i nepoznata Marija…
Ivan Posavec postao je (svojedobno) najmlađi nosilac titule Majstora fotografije u Jugoslaviji. Neovisno što takve titule na Zapadu već (ni) onda nisu puno značile, na našim prostorima nosioci su bili velika imena jugoslavenske fotografije. U ono doba (kako skromno i simpatično kaže), sama činjenica da je dobio priliku pokazati svoj rad koji je tako dobro prihvaćen, bio je neviđen vjetar u leđa dečku iz Dužica (kraj Siska). Početak je to jedne velike neprekinute fotografske karijere koja traje do današnjih dana i koja je u takvom kontinuitetu, kvaliteti i širini opusa, izuzetak na našim prostorima.
Mio Vesović, mekši dio neformalnog MO (dueta Meko Okidanje, kojeg osobno nisam baš nikad razumio), bio je jedini fotograf (nikako u pejorativnom smislu) koji je sasvim hladnokrvno mogao snimiti prvu javnu osobu koja se pojavila potpuno gola na stranicama tiskanog medija (Poleta) – Milana Šarovića, Dinamovog golmana. Uz veću disciplinu kasnije, možda bi patio njegov senzibilitet, ali bi zato produkcija bila jača.
(Lieber) Pero Dabac, nositelj bremena teškog prezimena, uvijek je tu negdje. S aparatom. Ili bez. Snima, ako ga je volja, manje ili više…
Stephan Lupino? Zasjao je vremenom meteora, s referencama tjelohranitelja i tijelo hranitelja. I tinja do danas. Respektirajući činjenicu da je u stvarnom svijetu probio granicu anonimnosti, pokazujem fotografiju koja mu je dobra. I odlično izrađena od nepoznatog znalca rada u tamnoj komori. SL jedna je od najdrastičnijih (budućih) žrtava digitalne tehnologije.
Boris Cvjetanović zajedno s drugim, ovdje u tekstu posebno nespomenutim autorima, ostali su bez vjerodostojnog autorskog uporišta gašenjem medija u kojima su se tako suvereno osjećali. Mnogi se nisu nikad oporavili, neki su napustili fotografiju, neki su krenuli u komercijalne izazove različitog tipa, neki…
Foto klub Zagreb trebao je biti strateški kontrolirana oaza kreativne slobode u komunističkom svijetu (pod pokroviteljstvom Narodne tehnike). Pod rukom odabranog(ih) predsjednika, s partijskom knjižicom. Stvarao je imena (Posavec, …), ali i intimno odbijao mnoge. U njihovom je foto-laboratoriju Danilo Dučak ostao (krađom) bez arhive negativa i kasnije odjurio u svijet.
TEZE I ZAKLJUČAK
Povodom proslave 40.g odišnjice novinsko-izdavačko-štamparske kuće VJESNIK, bio je nazočan i dr. Vladimir Bakarić. Vjesnik ima 4.321 zaposlenog, 36 stalnih i povremenih izdanja u ukupnoj nakladi od 239.000.000 primjeraka godišnje! Vjesnik je osnovan 24.06.1940. Tako izgleda vijest o Vjesnikovoj 40-godišnjici (1980.g.) i ostajemo zapanjeni veličinom i snagom tiskanih medija početkom osamdesetih.
Hrvatska fotografija tog desetljeća počivala je upravo na jakim tiskanim medijima koji su cijenili i dostojno valorizirali tekstopisce, fotografe i ilustratore, sve zbog svojih brojnih čitalaca koji su to i istinski tražili. A ti brojni autori, od tih su medija mogli vrlo solidno živjeti.
Osamdesete su bile (i) zadnje (manje aktivno) razdoblje velikih imena hrvatske fotografije (Tudor, Gattin…). Također, osamdesete su bile i (samo) nastavak već stasalih autorskih imena iz medija etabliranih desetljeće prije (u Poletu npr.), pa su time osamdesete postale drugo (završno) desetljeće časopisa koji su obilježili i 70-te i 80-te godine. I omogućile procvat fotografije.
A što je prouzročilo kraj procvata? Kakve su klimatske (društvene) promjene prouzročile nestanak dinosaura (pravih fotografa) danas? Neke naznake, pokazale su se već krajem tog desetljeća.
Prvi, izuzetno je značajan faktor – pojava kolor fotografije. Kolor fotografija, ne samo da je (pre)skupom tehnologijom predstavljala veliki materijalni problem pojedincima, ne samo da je kompliciranim dualizmom korištenja – snimanjima posebno za tisak (dijapozitivi), a posebno za izradu kolor povećanja (s kolor negativa), zakomplicirala život fotografima, već je postala izazov standardiziranoj kreativnosti koja se do tada skrivala u tom lakom izrazu crno bijele fotografije.
Kolor fotografija u tisku (Start) postala je prerano rođeno dijete kojem nisu bili vični ni autori, ni znanje, ni tehnologija. Jasan grafički izraz crno-bijelog svijeta fotografije nije se samo tako mogao nastaviti u kompliciranom svijetu kolor fotografije. Zato su i prve velike kolor reportaže kojima je Start tako obilovao, bile bitno slabija priča, ma koliko tad na prvi pogled ne izgledalo tako.
U autorskom smislu, tek su rijetki autori prihvatili kolor kao ravnopravan fotografski izraz (Ivan Posavec), dok se velika većina nespretno dohvatila svijeta kolora, a neki i potpuno izgubili u novoj tehnologiji, pa je nesrazmjer njihove fotografske učinkovitosti u ta dva različita svijeta istog, naprosto začuđujući.
Interesantno je spomenuti da se slučaj kolora zapravo prvi put dogodio (u blažem smislu) već početkom šezdesetih godina kad je doajen hrvatske fotografije Tošo Dabac (No 1 svih vremena!), ali i opće prihvaćeni doajeni kao Mladen Grčević (s tim se baš ne bih složio), zamalo izbjegli i završili svoje karijere na crno bijelom filmu. Briljantan tisak (bakrotisak) uvelike je pomogao autorima u predstavljanju svojih CB radova u to doba, a sinonim kolor fotografije postali su prvi kalendari s npr. motivom crvenog fiće na cesti u Gorskom Kotaru.
Drugi je važan problem početak nevjerodostojnosti tiskanih medija (u najširem smislu) koji se u raspletu jugoslavenske scene nisu snašli. Često čak i opravdano. Standardizirani pristup temama iz prethodnog mirnog razdoblja jednostavno više nije funkcionirao pred kakofonijom ubrzanih i nekontroliranih događaja jugoslavenskog raspleta. Dok se početkom osamdesetih znalo kako treba (mora) obraditi Titov sprovod, kasnije se više nije znalo kako se treba (mora) obraditi teme nemira na Kosovu, kako narastajući Miloševićevski ekspanzionizam, kako…
U tom predratnom dobu, nesnalaženje počinje rezultirati i manjim interesom za tiskane medije (citat iz intervjua Ante Cilige, Start No 537 19.08.1989. „…Veliku nadu polažem u Srbiju…“ !?! op.a.). Jedna od takvih fora bila je reportaža o Beogradu u Startu (No 476, 18.04.1987., urednik Mladen Pleše) na 12 stranica tiskanih na ćirilici. Samim time, i uloga fotografije postaje manje bitna, nestaju osobe, događaji i trenuci koji su vjerodostojno izgledali u prethodnom razdoblju (unatoč must temama).
Treći bitan razlog nestanka fotografskih imena, lako se mogao naslutiti već tada, ipak je došao na vidjelo tek devedesetih. Čini ga potpuno nesnalaženje u komercijalnim izazovima: odustajanje od borbe za vlastiti autorski integritet, anonimni rad fotografa kroz medijske agencije, osobni autorsko-poduzetnički kičerski komercijalni projekti itd.
KRAJ SE PONAVLJA (?)
Na kraju, mali podsjetnik o ponavljanju povijesti. Naših zadnjih dvadeset godina (iako, nominalno, imamo drugo društveno uređenje) možemo nevjerojatno lako prepoznati u intervjuu sa Vjekoslavom Čemeljićem, predsjednikom Privredne komore SR Hrvatske, koji govori o ekonomskoj situaciji, investicijskim promašajima, o kratkoročnim i dugoročnim dugovima Republike, te o perspektivama izlaska iz privrednih teškoća… (Start No357, 25.09.1982.).
Poznato? Je li razlika samo u tome što su ondašnje političare snimali – bolji fotografi?!
Damir Fabijanić
P.S. Izaći na scenu i napraviti izbor imena (kolega pri tom!), nije nimalo zahvalan zadatak. Imao sam jednu olakotnu okolnost, što sam (samo?) periferno bio dio te aktivne scene (tad prvenstveno vezan uz fotografiju arhitekture), te sam tako oslobođen vlastitih usporedbi s mainstreamom.
Reći bobu bob, a popu pop (što ni poznatiji političari onog vremena nisu uspjeli), predstavljalo mi je izniman napor, uloženo vrijeme (odlaske u čitaonicu NSK) i trezveno razmišljanje. Svaki izbor suočava nas s problemima poznavanja scene, osobnog ukusa (subjektivnosti), konačnog broja izložaka i, priznajem, nedovoljnih saznanja. I znanja. U mom neznanju ovaj je izbor možda i previše zagrebocentričan. Pokušao sam najbolje i, kao što vidite, imao sam hrabrosti izložiti se sudu javnosti.
Za one koji će reći da u mom izboru ima previše Ivana Posavca, odgovaram: ima ga premalo. Za ovaj tekst i izbor, nužno, ipak sam radio i kompromise. Trebalo je nešto staviti i na zid…
P. P. S. I da, umalo sam zaboravio. Nema niti jedne fotografije s Tomom Gotovcem. U zadnje vrijeme ih je ipak bilo malo previše…
Ovaj tekst objavljen je u katalogu izložbe OSAMDESETE (Dom HDLU, 10. travnja 2015.).