(izložba Rasvijetljena soba, ženska fotografska praksa u Hrvatskoj)
Ukratko: ova (pre)ambiciozna izložba zamišljena je (očito) kao svojevrsni patchwork hrvatske ženske fotografije, a rezultat je ono što počinje istim slovom – paštroć. Od želje za rasvjetljavanjem (sobe) ženske scene u zadnjih 180 godina (?!), postignut je efekt kao da je izgorio ziherung i ostavio nas u mraku dubioza (neznanja) u sobi punoj raznorodnih ženskih likova. Utjecaj mraka u izložbenom prostoru, pojačao se uvidom u selekciju izložaka…
Među ostalim, varijanta je to domaćeg nastavka dugogodišnje svjetske priče o većoj važnosti selektora od izabranika, o većoj važnosti teze o konceptu izložbe od stvarnih postignuća sudionika (umjetnika). Unatoč više imena u impresumu i puno zahvala u materijalima izložbe, ovdje je samo jedna osoba važna – Sandra Križić Roban (SKR).
U formalnoj organizaciji Umjetničkog paviljona (UP) u Zagrebu, na dvije lokacije (Tehnički i Etnografski muzej), u sjeni autorskog suncobrana SKR, uz pripomoć brojnih institucija i najrazličitijih izvora financiranja, realizirana je izložba Rasvijetljena soba.
Zašto? Zato – jer se može! Već godinama muzejsko galerijske institucije mogu se javljati za financiranje Ministarstvu kulture i medija (MVIP) i drugim izvorima, s izvjesnim očekivanjem da će dobiti novce, a baš mi je simpa što su im vanjski suradnici osobe zaposlene u drugim institucijama. (Svaka mogućnost za javljanje samostalaca na takve suradnje i izvore financiranje tako velikih projekata, nije moguća.)
O znanstvenom postupku izabralasamštomisesviđa
Ispreplićući teme o zanemarenosti po spolu (uz stalno divljenje buntovnicama), o (istaknutoj, a nedokazanoj) posebnosti ženskog oka iza okulara, o plodnim karijerama trajanja zvijezda padalica, o prepoznavanju onog što drugi ne vide, itd., SKR je po voćnom kriteriju (kruške i jabuke) izabrala tih 56 imena ženske fotografije.
Sve to uz znanstvenu titulu koja bi trebala opravdati studiozni znanstveni pristup ovom projektu, uz brdo suradnika i institucija. On je naprosto loš i daje samo dodatnu zbunjenost u temi suvremene hrvatske fotografije (1950. – danas) ili još bolje rečeno, nukleus ove izložbe počiva na najeklatantnijem primjeru – Hrvatska fotografija od 1950. do danas (o tome više kasnije).
Dodatni hendikep je pisanje o osobama iz prošlosti ili iz doba bez interneta o kojim ima (pre)malo podataka, za koje se treba potrošiti dane istraživanja u tankoj dokumentaciji i pouzdati se u svjedoke i suvremenike upitne vjerodostojnosti.
Ako i prihvatimo tezu i složimo se o zanemarivanju fotografkinja (a ne znamo do kad to traje), postavlja se zato interesantno pitanje: do kada su žene fotografi bile društveno zanemarene?
Ako pogledamo zadnjih 30 godina, dvije najeksponiranije osobe u fotografiji, jednako na pijedestalu medija i struke, su – žene! Marija Braut i Slavka Pavić.
Ako pogledamo tko su kustosi(ce) za fotografiju u muzejima i galerijama, ponovo su to (gotovo) sve – žene!
Uputstva za pisanje o fotografiji
Prije koju godinu Ured za fotografiju najavio je workshop Kako pisati o fotografiji? Provjerio sam ime osobe koja će to tumačiti i nisam našao niti jedan njen tekst o temi fotografije!
Na davnim Danima ATD u MSU, na predavanju poznatog stručnjaka za fotografiju Brane Koviča, upitao sam pred svima; treba li osoba koja piše o fotografiji znati osnove tehnike i tehnologije? Naravno!, odgovorio je.
Tu dolazimo do najbitnijeg. Hrvatska fotografska scena je premala (unutar isto tako male likovne scene) da bi se neki (samostalni) povjesničar umjetnosti mogao baviti samo fotografijom, jer od toga ne može živjeti.
Sad dolazimo do kustosa zaposlenih u muzejima i galerijama koji se fotografijom bave zato jer zaista žele ili zato jer su druga mjesta popunjena. Tek sada, kad plaćica sjeda svaki mjesec, mogu se baviti fotografijom kako žele, postajući arbitri mode i elegancije u fotografiji. I najvažnije, ne smatraju da za npr. za svoje odluke o pojedinim izložbama ili stalnim postavima u svojim institucijama trebaju ikom odgovarati (obrazložiti). Šute o društvenim dubiozama u fotografiji (npr. Lupino), ali se rado odazivaju medijima za razgovor (jer su samo oni kompetentni). A tako nastaju i ovakve kompetentne izložbe (a ni dodatni honorar nije nebitan).
Serijal HRT-a Fotografija u Hrvatskoj odličan je primjer sličnosti. Jedna osoba godinama je izabirala osobe i teme koje treba predstaviti u njoj po vlastitoj procjeni. Tako je među više od 120 emisija (autorica ne zna točan broj!) svoje mjesto našao i poznati fotograf Sven Medvešek.
A kako je vani? Najveće ime američke scene (pokojni) John Szarkowski, legendarni dugogodišnji direktor odjela za fotografiju MOMA-e, autor briljantnih knjiga o teoriji fotografije Looking at Photographs i The Photographer’s Eye (među brojnim ostalim) koje su razumljive za čitanje svakom! Szarkowski je bio – fotograf!
Fotograf je (još uvijek) i Gerry Badger najjače ime britanske fotografske scene čije su knjige (interesantno) također nevjerojatno čitljive i za laike.
Iz bazičnog nerazumijevanja fotografije (kako tehnologije, tako i rezultata te tehnologije), proizlazi sva nesigurnost koja rezultira divljenjem (ne)upitnim povijesnim činjenicama, posvećuje se pretjerana pažnja institucijama poput foto klubova (u kojima je zaista bilo svašta), teško se suspreže (prirodna) želja za otkrivanjem novih imena (ali NE pod svaku cijenu), forsiraju se fotografske strane umjetničke dualnosti likovnih umjetnika.
Kad sve ovo shvatimo doći ćemo do današnjice u kojoj se dnevno produciraju bilijuni fotografija u mobitelima. Dajte mi fotografije iz deset nasumice odabranih mobitela studentica bilo kojeg umjetničkog faksa i napravit ću sjajnu izložbu fotografija. Jesu li one onda – fotografi?
Mali (i neophodan) povijesni uvod
Opis ovog cijelog miš-maša, od amaterizma do feminizma, od autorica koje su u životu snimile tek pokoju fotografiju (uvijek u presudnim vremenima, naravno), do onih koji su od fotografije živjele ili i danas žive i imaju ozbiljnu produkciju, zahtijevalo bi stranice i stranice teksta.
U (pra)staro doba fotoaparati (i manipulacija s njima) bili su dostupni samo imućnima (što je starije doba, to je i izrazitije), jer je tehnologija bila skupa, nezgrapna i komplicirana. Nekoliko slika koje bi (usputno) napravile žene, radile bi (najčešće) uz pomoć onih koji su zaista znali tehniku (supruzi, očevi, … što je objektivna činjenica, a ne diskriminacija žena), mogu biti samo iznimka i raritet, a ne kontinuitet kako se želi prikazati. To nisu fotografkinje.
Fotoamaterske ambicije (veće ili manje) postoje oduvijek (kao i znatiželja za novim tehnologijama) i često su povezane uz slikarske (i slične aktivnosti) fotografkinja što ih time nikako ne čini fotografkinjama. Ulaskom u suvremeno doba, pojam fotografa/fotografkinje (p)ostaje potpuno nedefiniran. Presudni trenutak u kojem je propuštena ta prilika, izložba je (i kasnije izdani katalog) Hrvatska fotografija od 1950. do danas (MSU, 1993.) koja je trebala definirati hrvatsku fotografsku scenu nakon knjige do danas u kojoj su trebali biti predstavljeni – fotografi. To je trebala je biti logična (druga) polovica izložbe i knjige Fotografija u Hrvatskoj 1848.- 1950. (MUO, 1994.) autora Mare Tonković et al.
No, ta polovica (p)ostala je tek polovično rješenje. Davor Matičević je s grupom autora (SKR je pisala o fotografiji arhitekture) realizirao izložbu i katalog u kojem je pisano o 181 (!?) fotografu na 200 stranica!? U uvodu je legendarno izjavio: Uloga je ove izložbe prvenstveno animatorska, jer je fotografiju, kao izrazito živ medij, teško prosuđivati bez vremenske distance, pogotovo u nas, gdje ni osnovno prezentiranje, a kamo li vrednovanje, nije obavljeno u vremenu nastanka radova.
Dakle, bježeći od valorizacije suvremenika-fotografa, pobjegao je u koncept o fotografiji koji i danas vrijedi kod 99% kunsthistoričara: FOTOGRAFI su oni koji se bave SAMO fotografijom kao i umjetnici koji koriste i fotografiju kao izražajno sredstvo. Zapravo lažem, jer su za kritičare umjetnici koji koriste fotografiju veći (pametniji, umjetničkiji) fotografi od onih koji se bave samo fotografijom (oni su obični fotografi, uz par lieblinga sa posebnim statusom). I svi su ti fotografi (uključujući i brojne amatere) dopunili broj od 181 fotografa!
Ovaj dio potreban bio je da se ilustrira kako je Rasvijetljena soba samo dodatno zamračila valorizaciju fotografskih aktera (ovaj put fotografkinja), sasvim na tragu Matičevićeve izložbe.
Nešto konkretno
Julijana Erdödy Drašković ..o njezinoj fotografskoj aktivnosti gotovo da i nema podataka koji prelaze razinu bilješke… Time je zaslužila biti među 56 imena na izložbi?
Jadranka Fatur … Mnoge je fotografije snimila kao potencijalne predloške za slike …Sasvim logično za hiperrealističnu slikaricu! Ali ne fotografkinju.
Tu je i (razvikana) Ivana Tomljenović Meller, koja se školovala na Bauhausu. Školovala se tako da je (nakon kratkog pripremnog tečaja za Bauhaus) završila 1 (jedan) semestar fotografije! Mlada sportašica iz imućne obitelji, članica visokog društva, tim je jednim semestrom Bauhausa, sa svojim studentskim vježbeničkim radovima, zaslužila mjesto i u fotografskoj zbirci zagrebačkog MSU!
Fama o povijesnom kontinuitetu izuzetno kvalitetnih radova članova Fotokluba Zagreb sve se više generira povećanjem povijesne distance od trenutka kad su pojedine osobe tamo djelovale. Što je manje (živućih) istinskih sudionika te scene (i ja sam još taj), više se vjeruje zapisima (i sjećanju) neumornih kroničara (Vladko Lozić) i njihovim subjektivnim faktografijama, te se tako odmakom vremena naknadno valoriziraju i diviniziraju dosezi raznorodnih sudionika – u rasponu od (kasnijih) pravih profesionalaca, do amatera – koji su u određenim životnim trenucima naprosto odustali od daljnjeg bavljenja amaterskom fotografijom.
Kako međusobno razlučiti amaterke sa kratkotrajnim i skromnim opusom i koje od tih imena zaslužuje stvarnu, a ne proklamatorsku pažnju i respekt? Ženska sekcija Foto kluba Zagreb, prigodno je nastala uz socijalistički 8. mart kao demokratski ventil (predsjednik foto kluba imao je i političku pozadinu) i sjajan je primjer šarolikosti tog buketa fotografskih zanosa u kojem treba znati izabrati najljepši cvijet. Moj izbor je Ivančica Privora Kurtela čiji je fotografski rukopis bio u nevjerojatnoj suprotnosti kratkoće bavljenja (amaterskom) fotografijom i izuzetno rafiniranog osobnog izraza i umjetničkog stava. Privatne situacije (nemojte odmah pomisliti na štednjak) skratile su mnoge potencijale, ali ti potencijali nisu ni blizu bili jednaki i ne smiju se ravnopravno izlagati zbog banalne zbirne faktografije.
Nella Barišić …beogradska kritičarka hvali njezino (N.B.) poznavanje upotrebe širokokutnog objektiva…Kakav citat!? Poznavanje upotrebe širokokutnog objektiva!? Mora da laici padaju u nesvijest činjenicom o takvom izuzetnom znanju. Da nije tužno, bilo bi smiješno…
Johanna Kohn …jedini je podatak trenutno dostupan o ovoj fotografkinji… Jedini podatak…
Usput, gdje je Zlata Vucelić?! Definitivno najjače ime jednog dugog razdoblja kraja prošlog stoljeća. No, ako je možda odbila sudjelovati, bila je potpuno u pravu.
Antonija Kulčar (Foto Tonka) bila je (i) dvorska fotografkinja dinastije Karađorđević. Samim posjedovanjem foto-studija pretpostavljena je njena valorizacija kroz komercijalne projekte. Logično. (Interesantno, no gdje se takva valorizacija izgubila kad se potpuno zanemaruje i podcjenjuje komercijalan rad fotografa zadnjih desetljeća?!) Uzdizanje zanatlija iz svakog foto atelijera na umjetničke visine, jednako je kao da se radi monografija o postolarskim radionicama. U svakom takvom poslu ima umjetnika i virtuoza, ali su rijetki. A i treba prepoznati prave, ali je lakše navesti sve.
Moramo li se diviti ratnim fotografkinjama NOB-a što su u tim groznim uvjetima nosile fotoaparat, pa je time sve opravdano? Ne smatram neukusnim dati usporedbu s Lee Miller, ali s Robertom Capom bih pretjerao.
Na kraju, evo i malo nepotizma, jer su tu i radovi mame Križić. Staviti majku, uvaženu Nadu Vrkljan-Križić, nedvojbeno stručnu osobu iz drugog područja (povijest umjetnosti), među 56 imena u povijesti fotografije od 180 godina, zaista treba imati petlje. Petlje za neukusno upetljati dragu osobu.
Ne da mi se više…
O biografiji autorice izložbe
Nakon doktorata o arhitekturi Urbani modeli individualne stambene izgradnje u Zagrebu između dva svjetska rata (2002.), knjige Na drugi pogled (2010.) o suvremenoj hrvatskoj fotografiji, knjige Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas (2013.), SKR se ipak odlučila najviše(?) pozicionirati na području hrvatske fotografije (s dobrodošlim internacionalnim poveznicama).
Web stranicu Suvremena hrvatska fotografija (od samog početka kontinuirano je potpomognuta od MKiM) pokrenula je Ana Opalić koja je (uz sebe) odmah uvrstila i svoje prijatelje u taj izbor suvremenih hrvatskih fotografa. Kasnije je stranicu prepustila Uredu za fotografiju (UZF), autorice izložbe SKR.
Ured za fotografiju je nezavisna udruga čije su glavne djelatnosti web portal Suvremena hrvatska fotografija, Galerija Spot, izdavaštvo Edicije F11 te istraživačke aktivnosti oko digitalnog repozitorija konceptualne fotografije. (sa FB stranice Ureda za fotografiju)
Briljantnom koordinacijom svih aktivnosti, SKR je preuzela monopol na istinu o hrvatskoj fotografiji, jer ono o čemu ona ne piše – i ne postoji. Uz stalni posao na Institutu za povijest umjetnosti (IPU), uz aktivno učestvovanje na brojnim znanstvenim i drugim projektima IPU i UZF, uz uspostavljanje i vođenje galerije SPOT u vlastitoj kući, uz pokroviteljstvo mladih nasljednika na zacrtanom pravcu tumačenja hrvatske fotografije, uz besprijekornu organizaciju na neprikosnovenim i bezuvjetnim stručnim smjernicama (bez ikakvog javnog oponiranja), uz pronalaženje financiranja za sve segmente struktura SKR iz brojnih izvora i fondova, uz zavidno uspješnim odzivima mega-medija, učestvovanjem u najrazličitijim projektima, žirijima, instancama (i) s internacionalnim štihom, umrežena je poslovna priča o savršenom trojedinstvu – zaposlena u javnoj ustanovi, osnovala javnu udrugu (sa svim ekstenzijama) i stručno aktivno sudjeluje u javnom prostoru. Bio bi to savršen spoj javno-privatnog partnerstva, da nema jedan nedostatak: to je zapravo partnerstvo sa samom sobom. I eklatantan primjer sukoba interesa. Pravi one man band, oprostite, one woman band. Iako, znamo da je to u Hrvatskoj potpuno nevažno.
Danas je na stranici https://croatian-photography.com/ 36 suvremenih hrvatskih fotografa koje žirira (pripremajući nove zečeve-fotografe iz svog čudesnog šešira). Ostali NISU suvremeni hrvatski fotografi (vjerojatno su nesuvremeni, starinski ili tako nekako).
Svakako pogledati izložbu
Za provjeriti ovo što je ovdje napisano.
Pretencioznost kojim je predstavljena ova analiza 180 godina ženske fotografije naprosto je iznenađujuća. Ako na ovoj izložbi tražite smisao podnaslova (ženska fotografska praksa u Hrvatskoj) – nećete ga naći! Ovakav miš-maš ne sadrži niti jedan zajednički nazivnik, osim što su sve predstavljene osobe – žene.
Ako sumnjate u ovu procjenu izložbe, pogledajte ju i uočite neujednačenost biografija fotografkinja s izložbe. Izabrane fotografkinje većinom su nerelevantne za pijedestal na kojem su postavljene i svaka (pre)skromna biografija razotkriva da postojeći koncept izložbe nikako ne drži vodu. A o nekim razvikanim (ali dubioznim) biografijama osoba s izložbe, ne smijem se čak ni ja javno izjasniti.
Sad si odgovorite na banalno pitanje: Je li onaj tko snimi eksploziju aviona u zraku, a njegove fotografije objave svjetski časopisi na naslovnicama – fotograf?
Iskreno, poznajući ambicije SKR, najviše me strah da će za koju godinu doći do nastavka ovog potencijalnog blockbustera (Rasvijetljena soba 2). Čuvajmo se, jer danas SVE žene imaju – mobitele! I snimaju…
Savjet za kraj: požurite na izložbu, dok ona ne eksplodira od svoje napuhanosti…
Damir Fabijanić*
P.s. Nadam se da ovaj tekst neće ući u kolekciju femicidne literature.
*Autor je samostalni umjetnik, profesionalni fotograf u (aktivnoj) mirovini, nekad davno početni foto-amater (kratko i član Foto-kluba Zagreb), kasnije ambiciozan foto-amater, te profesionalni fotograf od 1987.g. Vlasnik je deset dužnih metara knjiga i časopisa o fotografiji. Kontinuirano piše i drži predavanja o fotografiji. www.fabijanic.com (incl. biografija)
